U znaku Jednoga
Ogledi i prikazi o romanu, perenijalnoj misli i duhovnom itinerariju

Jagor Bučan

Knjiga Jagora Bučana U znaku Jednoga sastoji su od triju dijelova: »Deklinacije pada«, »Obzor perenijalne misli« te »Itinerarij duhovnoga putovanja«. U prvome se razmatra odnos romana i vremena, u drugome tzv. philosophia perennis na primjerima Marijana Cipre, Béle Hamvasa i Henrya Corbina, dok se u trećem autor bavi različitim aspektima tzv. »mističkoga puta« (via contemplativa), posebice u usporedbi s monomitom, s jedne strane, te s tzv. Velikim Djelom (Magnum Opus), s druge. Premda se knjiga naizgled doimlje kao skup tematski raznorodnih ogleda, posrijedi je ipak osmišljena cjelina. Tu joj cjelovitost osigurava jedan osobit pogled na čovjekovu opstojnost, jer se čovjekovo »bivanje u svijetu« shvaća u obzoru mita o čovjekovu padu, o njegovu (mogućem) usponu te o njegovu konačnome spoju s iskonom. Pri tome Bučan nastoji pojave koje tradicionalno pripadaju u raznorodna područja, primjerice u teoriju književnosti, u filozofiju, ili pak u poredbenu religiju, razmotriti pod jedinstvenim vidikom te u njima uočiti sličan, ako već ne i istovjetan ustroj. Na taj način uspijeva razotkriti dublje i manje očite poveznice između književnoteorijske, filozofske i religijske sfere na osnovi jednoga zajedničkoga, recimo provedbenoga motiva, ali ujedno pronalazi i određene veze među bitno različitim autorima, poput Marijana Cipre (kao jednoga filozofa s tradicionalnom filozofskom naobrazbom), Henrya Corbina (kao orijentalista širokih interesa) i Béle Hamvasa (kao književnika i polihistora).

Posebice treba upozoriti na svrstavanje Marijana Cipre u obzor perenijalne misli, što nije posve uobičajeno pri interpretaciji misaonih dometa toga hrvatskoga filozofa. Bučan Ciprino djelo razmatra u okviru dvaju temeljnih ogranaka perenijalne filozofije: evolucionističkoga i devolucionističkoga, dotičući se u manjoj mjeri i trećega ogranka, onoga tomističkoga. Uopće valja primijetiti, kada je riječ o središnjem dijelu knjige, da perenijalna filozofija u hrvatskoj (filozofskoj) esejistici nije dosad sustavno prikazana.

Bučanovi su eseji filozofski informativni (knjiga donosi i opsežan popis literature), ali ih autorov stil čini vrlo čitkima. Svaki esej čitatelju pruža i užitak i obavijest, promičući horacijevsko načelo dulce et utile. Bučanovi su uvidi jasni, često puta i neočekivani, a pojedine su teme, kao i naoko poznate pojave, redovito razmotrene pod novim vidikom, kao primjerice u prvome dijelu, gdje Bučan raspravlja o romanu u (post)moderno doba. Svaki esej u ovoj knjizi donosi svježe spoznaje, a knjiga kao cjelina baca novo svjetlo na predmet o kojem govori.