Arhitektura Dubrovnika između dva svjetska rata

Antun Baće

Cilj istraživanja povjesničara umjetnosti i konzervatora Antuna Baće na kojem se temelji knjiga Arhitektura Dubrovnika između dva svjetska rata bio je steći što cjelovitiji uvid u korpus arhitekture međuratnog razdoblja u Dubrovniku i njegovoj užoj okolici (od Cavtata na istoku, do Trstenog na zapadu, uključujući i Elafitske otoke), utvrditi opće karakteristike izgradnje i urbanog razvoja te ih postaviti u širi povijesni i društveni kontekst. U knjizi su obrađena najznačajnija ostvarenja i nerealizirani projekti te je ocijenjen je njihov značaj u kontekstu hrvatske arhitekture 20. stoljeća. Preispitale su se pojedine atribucije i datacije, donijele nove, što je pridonijelo poznavanju opusa pojedinih arhitekata i graditelja, od kojih su neki do sada bili slabo poznati ili potpuno zaboravljeni.

Monografija je objavljena u suizdanju s Institutom za povijest umjetnosti. Opremljena je s gotovo 600 likovnih priloga: arhivskih i suvremenih fotografija, nacrta i crteža. U dodatku je karta analiziranih objekata.

Iz predgovora urednice dr. sc. Katarine Horvat-Levaj:

Pitanje što pojam tradicija može značiti kad se primjenjuje na dubrovačku regiju, pomoglo je autoru u zaista maestralnom tumačenju kvalitativno raznorodne i kvantitativno impozantne materije. No upravo zbog očite ovisnosti međuratne arhitekture o graditeljskom nasljeđu, prisutne ne samo u Dubrovniku nego i šire na Mediteranu, Baće je morao raskrstiti s predrasudama o gubitku vrijednosti arhitekture nakon pada Dubrovačke Republike. Založivši se za uspostavu kontinuiteta, najprije je znalački protumačio klasicistički i historicistički korpus koji prethodi međuratnom razdoblju. Pri tome je jednako važno bilo objasniti političke i kulturološke okolnosti tijekom francuske i austrijske uprave, kao i interpretirati samu arhitekturu.

Isto načelo primijenio je i na obradu merituma teme. U nekoliko nadahnutih poglavlja autor ocrtava velika očekivanja koja je donio završetak Prvoga svjetskog rata, ali i duboka razočaranja Dubrovčana u novoj jugoslavenskoj državi. Međutim, unatoč provincijskoj sredini, vitalitet potomaka moćnoga grada države rezultirao je visokim kulturnim dometima. Iako je prema autorovu tumačenju dubrovačka sredina imala mnogo više senzibiliteta za njegovanje književnosti i slikarstva negoli arhitekture, grad sa svojom nenadmašenom graditeljskom baštinom, ali i moćnim naručiteljima, ostaje u međuratnom razdoblju sredina privlačna za arhitekte iz bližeg i daljeg okružja. No izrazita dominacija stambene arhitekture u odnosu na javnu i sakralnu, kao i istodobna primjena različitih stilskih strujanja, od regionalizma, preko eklekticizma do modernizma, navela je autora da ustaljenu praksu kronološke i tipološke obrade zamijeni analizom arhitekata i njihovih opusa.

U ključnom poglavlju »Stvaraoci i njihova djela« nalazimo više majstorski svrstanih grupacija, od domaćih graditelja do arhitekata iz drugih sredina, među kojima su i velika imena, poput Ivana Meštrovića i Ćirila Metoda Ivekovića. Posebno se analizira uloga konzervatora predvođenih karizmatičnim Kostom Strajnićem, gorljivim zagovornikom moderne arhitekture i glavnim promicateljem najvažnijega modernog arhitekta djelatnog u Dubrovniku – Nikole Dobrovića. Nemali trag ostavio je i veliki slovenski arhitekt Jože Plečnik sa svojim učenicima. Ne zaostaje ni doprinos zagrebačkoga kruga arhitekata, među kojima se dakako ističu Mladen Kauzlarić i Stjepan Gomboš sa svojim antologijskim djelom gradske kavane. Kontrast nositeljima moderne čine Lavoslav Horvat i Harold Bilinić s monumentalnom neostilskom vilom brodovlasnika Boža Banca na Pločama koja se još jedanput na najvidljivijem mjestu u gradu poziva na baštinu dubrovačkih gotičko-renesansnih ljetnikovaca. Originalno tumačenje palače kao kompleksnoga arhitektonskog djela, koje nadilazi diskurs o kontinuitetu tradicije i modernitetu, moglo bi se primijeniti i na velik dio međuratne dubrovačke graditeljske baštine što zonama izvan obruča fortifikacija daje dostojanstveno lice.