Antička dramaturgija
Antropografija antičke drame

Vladan Švacov

Antička drama jedan je od neprijepornih temelja kulture zapadne civilizacije. Na tom su temelju gradili pisci, dramatičari, slikari, kipari i glazbenici od Staroga vijeka do današnjih dana. No antička (helenska) drama nije jedinstveni i savršeno homogeni entitet, nego vrh piramide koju čine povijesna zbivanja (od prethistorijskih događaja do zbivanja dokumentiranih tekstom), mitologija, kult, moral, filozofija, književnost koja prethodi drami te sami pisci-dramatičari. Kako je helenska drama nastajala, odakle su i kakvi su kamenčići toga divovskog mozaika, ishodišno je pitanje kojim se bavi Vladan Švacov.

Promišljajući teorije antičke drame autor nije odabrao tek kronološki prikaz mišljenja antičkih pisaca niti puko katalogiziranje temeljnih pojmova estetike i dramaturgije, nego vlastiti put, na razmeđi klasičnih pristupa antici i novoteatrološkog interesa koji povezuje teoriju, povijest i praksu.

Podijeljena u osam cjelina (1. Povijesne pretpostavke antičke drame i dramaturgije, 2. Antropografija helenske drame, 3. Platon, 4. Aristotel, 5. Teofrast, 6. Horacije, 7. Aurelije Augustin, 8. Summa), iscrpna, teatrološki i klasično-filološki utemeljena, knjiga slijedi znanstvenu metodologiju. Pisana jasnim, razumljivim, gotovo publicističkim stilom, pristupačno obrađuje nastanak, povijesni razvoj i »fiksiranje« temeljnih pojmova dramaturgije kao što su: duša, mimesis, eros, katarza, praxis, poetika, mit, peripetija, patos, anagnoriza, deus ex machina, ethos, hamartija i mnogi drugi.

Posebnost Švacovljeva pristupa je njegova sposobnost živog »rekonstruiranja« odnosa kazališne prakse prema praksi življenja, pri čemu u antropografiji antičke drame pronalazi priliku za raspravu o »ključnim riječima« civilizacije zapadnoga kruga. Autor postavlja pitanje: je li antička dramaturgija izgradila cjelinu koja je mogla usmjeriti duhovnu povijest Zapada, i kako je to učinila? Odgovor traži u građi helenske tragedije i u refleksijama o njoj, te uočava podudarnosti na osnovi kojih je antička slika o čovjeku u mnogim aspektima sukladna s bitnim odrednicama čovjekova opstanka koje predlažu suvremena antropologija i filozofija egzistencije.