Crkveni namještaj 17. i 18. stoljeća u redovničkim crkvama kontinentalne Hrvatske

Nela Tarbuk

Crkveni namještaj 17. i 18. stoljeća, odnosno baroknog razdoblja, velika je istraživačka tema, no do pojave Nele Tarbuk na povijesnoumjetničkoj sceni bila je na određeni način zanemarena. Crkveni namještaj od samih početaka kršćanske sakralne arhitekture ima na europskom prostoru važnu ulogu ne samo u liturgiji, već i u oblikovanju sakralnih interijera, pa tako i u njihovu umjetničkom dojmu i izražaju. No, fragilnost drvenog materijala od kojeg je sačinjen utjecala je na to da iz ranijih stilskih razdoblja, a osobito srednjeg vijeka, nije ostao sačuvan onoliki broj predmeta te vrste kao iz kasnijih razdoblja. Osobitosti baroka, pak, obilježenog dinamičnim prostornim efektima, sceničnošću i dekorativnošću, kreiranih u sakralnoj umjetnosti i u službi crkvenih reformi Tridentskog koncila, rezultirale su i radikalnom preobrazbom crkvenog namještaja.

U pravilu, barokni namještaj zajedno s oltarima, skulpturama i slikama čini u interijerima crkava tom stilu svojstveno cjelovito umjetničko djelo, najbolje obilježeno njemačkom riječju Gesamtkunstwerk. Stoga, iako u osnovi nema velike strukturalne razlike između sakralnog i profanog namještaja 17. i 18. stoljeća, barokni crkveni namještaj zasebna je tema, a unutar njega upravo redovnički namještaj zauzima posebno mjesto. To posebno dolazi do izražaja u sredinama, poput Hrvatske, bez velikih središta s visokopozicioniranim profanim naručiteljima, u kojima je uloga redovničkih samostana, kao centara ne samo duhovnog života, nego i umjetničke produkcije, bila osobito važna.

Svoje opsežno istraživanje ove teme Nela Tarbuk prezentira u znanstveno-likovnoj monografiji Crkveni namještaj 17. i 18. stoljeća u redovničkim crkvama kontinentalne Hrvatske. U uvodnom poglavlju prikazana je povijest oblikovanja crkvenog namještaja, vrste i način izrade. Za razumijevanje bogate materijalne baštine redovničkih zajednica – pavlinske, franjevačke i isusovačke – dana su u kratkim crtama i obilježja tih ključnih redova, a potom je ekstenzivno analizirana njihova ostavština namještaja u redovničkim crkvama, samostanima, kolegijima i rezidencijama. Arhitektonsku raznolikost redovničkih crkava prati oprema najvišeg ranga – oltari, propovjedaonice, oltarne pale, zidne slike i štukature, s presjekom stilskih strujanja od manirizma do rokokoa, te s pojedinačnim autorskim djelima znanih i neznanih majstora najviše kvalitete. U takvom je ozračju nastala bogata baština namještaja – klupe u brodovima, svetištima i na pjevalištima, te napose velebni ansambli sakristijskih ormara.

Analizirani su također i naručitelji i donatori, a interpretativni tekstovi nadopunjeni su katalogom umjetnina, izvorima i literaturom te kazalom, kao i sažetkom na engleskom jeziku.

Ključan dio monografije, objavljene u suizdanju s Institutom za povijest umjetnosti, čine fotografije, ponajprije postojećih reprezentativnih primjera, ali i onih nestalih u vrtlogu nedavnog rata i pojedinim nestručnim obnovama. Znanstvena interpretacija materijala u srednjoeuropskom kontekstu nadopunjena je i slikovnim materijalom komparativnih primjera, nastalog kao rezultat suradnje Nele Tarbuk s najistaknutijim inozemnim stručnjacima.