Uvod u Vitezovićev Lexicon Latino-Illyricum

Bojan Marotti

Lexicon Latino-Illyricum hrvatskog polihistora, leksikografa i književnika Pavla R. Vitezovića nastao je oko godine 1700., a objavljen je istom 2010. g. Rukopis toga rječnika čuva se u Metropolitanskoj knjižnici u Zagrebu, i donedavno se je o njem moglo raspravljati samo na temelju toga rukopisa.

Uvod u Vitezovićev Lexicon sastoji se od uvodnoga dijela i četiri poglavlja:

1. Rukopis
2. Izdanje
3. Nadslovci
4. Hebrejska imena

U uvodnome dijelu raspravlja se općenito o rječniku: Vitezovićev se Lexicon razmatra u sklopu povijesti hrvatske leksikografije te se upozorava na neke osobitosti toga djela, koje će u pojedinim poglavljima biti podrobnije razmotrene (npr. zapis sljednika jata, grecizmi, nadslovci na latinskim i na hrvatskim riječima te hebrejska imena).

U prvome poglavlju potanko se opisuje očuvani rukopis te se navode svi oni postupci koje je trebalo učiniti da bi taj Vitezovićev rukopisni rječnik mogao biti objavljen, i to kao prvi svezak (Prijeslik rukopisa) cjelokupnoga, trosveščanoga izdanja Vitezovićeva rječnika. Sam je rukopis zapravo svezak veličine 21 x 16 cm, koji se sastoji od 572 uvezana lista, od čega je 566 listova obrojeno.

U drugome poglavlju raspravlja se o prvome (kritičkome) izdanju toga rukopisnoga rječnika (drugi svezak troknjižja) te o svim zahvatima koje je prilikom priređivanja valjalo učiniti. Taj je prirediteljev skup zahvata utemeljen na načelu »najveće moguće kritičnosti«, što znači da sve ono što je Vitezović na određeni način svojom rukom zapisao, mora tako biti otisnuto i u samome objavku, dočim svako odstupanje od rukopisnoga izvornika mora u objavku biti posve jasno naznačeno kao prirediteljev zahvat. Drugo poglavlje obuhvaća sljedeća potpoglavlja: Opći ustroj rječnika, Lijeva strana jednakosti, Desna strana jednakosti i Posebni znakovi. I prijeslik rukopisa (I. sv.) i prvo izdanje Vitezovićeva Lexicona (II. sv.) za tisak je priredio Bojan Marotti.

U trećem poglavlju razmatraju se nadslovci na latinskim i hrvatskim riječima. Poput mnogih drugih starijih hrvatskih pisaca, gramatičara i leksikografa i Vitezović se je u svome rječniku pri zapisu hrvatskih (ali i latinskih) riječi služio stanovitim nadslovcima, sa željom da se riječ zapiše što »vjernije«, a razlog je tomu dvostruk: s jedne strane da se i na razini pismena očuva obavijest o razlikovnim obilježjima (npr. oprjeka kračine i duljine), kojih izmjena može u hrvatskome izravno pridonijeti promjeni značenja, a s druge strane i stoga da bi se riječ mogla što »ispravnije« izgovoriti. Te nadslovke nisu svi pisci rabili na isti način, tj. u istome »značenju«. Stoga se u ovome poglavlju opisuje kako ih je rabio Vitezović.

Četvrto poglavlje: Osim latinsko-hrvatskoga rječnika, u Vitezovićevu se Lexiconu nalazi još i deset dodataka. U četvrtome od tih dodataka, pod naslovom »Nomina Sacrae Scripturae interpretata, ex P[atre] Amando Ejsenberner Benedictino«, Vitezović tumači imena iz Svetoga pisma, ponajviše iz Staroga zavjeta, tj. uglavnom hebrejska imena. Budući da se gdjekada pri prijepisu hebrejskoga imena u latinicu dogodi da dva različita hebrejska imena, koja se u izvornome hebrejskome zapisu razlikuju, u latinici postanu istopisnice, Vitezović u takvim slučajevima kadšto navodi i kakvu napomenu na metajezičnoj razini kako bi upozorio na osobitost hebrejskoga zapisa. U ovom se poglavlju obrađuju svi primjeri koji sadržavaju neku takvu metajezičnu napomenu.

Na kraju knjige nalazi se opsežan popis literature.